The post Martina & Janko vjenčanje appeared first on Klikam Studio.

The post Dubravka & Marko vjenčanje appeared first on Klikam Studio.

Kako ste se počeli baviti fotografijom?

Fotografija se dogodila prilično spontano, moj prvi interes u umjetnosti bilo je crtanje. U sedmom razredu osnovne škole naletio sam na strip magazin Spunk gdje je izašla škola crtanja. Volio sam stripove i djed mi je tada rekao: „ne znam zašto samo čitaš, zašto ne bi probao crtati?“. Tada mi se, kako je bilo ljeto, otvorilo neko vrijeme u kojem sam mogao vidjeti kako bi to funkcioniralo. Nakon mjesec dana je to već dosta dobro izgledalo i onda sam počeo izdavati razredni magazin u kojem sam crtao i pisao i tu je u stvari početak mog druženja s umjetnošću. U srednjoj školi sam dobio kao jedan od predmeta fotografiju i pokazalo se da mi karakterno više odgovara jer sam čovjek koji voli što prije vidjeti rezultate svog rada. Skraćenje perioda od ideje do rezultata koji sam mogao predstaviti publici značilo je i brži feedback što me je dodatno motiviralo za daljnji rad.

Foto: Damir Hoyka

Je li postojao neki fotograf koji je dodatno motivirao interes za fotografiju?

Pa i nije, u početku sam bio samouk. Naravno, živio sam u svijetu okružen fotografijom i to je imalo svojeg utjecaja, ali nisam imao neki stil ili autora kojeg sam pratio, jednostavno sam pratio svoju ideju. Uvijek sam pokušavao osmisliti nešto za što barem ja nisam znao da postoji, da barem za mene bude originalno u tom momentu. I danas nemam neki stil koji slijedim, nego slijedim ideju. U skladu s tim nisam ni sklon slikanju uvijek istog motiva.

Studirali ste u Beču, koliko vas je studij osposobio i pripremio za karijeru?

To je bila jako važna točka na mom fotografskom putu, jer sam tada dobio uvid u suvisao pristup fotografiji i vidio na koji način pristupiti fotografiji kao umjetnosti. Moja mentorica na fakultetu, Eva Choung Fux je duhovno možda najznačajnija osoba u mom životu. Njezin pristup umjetnosti je pristup koji me inspirirao iskrenošću i kroz razgovore s njom sam si iskristalizirao što je to za što ja mislim da je umjetnost i na koji način da  stvaram u tom smjeru.

Foto: Damir Hoyka

Na čemu trenutačno radite?

Trenutačno sam završio Fotosofiu, dvanaestu sezonu, to je možda najveći zahvat koji svake godine imam. Imam u planu napraviti novu seriju fotografija, upravo razvijam ideju oko toga.

Može se reći da ste kroz Fotosofiju formirali i obrazovali jako puno mladih fotografa, imate li planove proširiti taj projekt?

Fotosofia je projekt koji je nastao spontano, u trenu kad sam osjetio da to okolina od mene traži, nije bio planski projekt. Rekao bih da je početak projekta istoimeni esej koji sam objavio 1996. godine. Nakon toga su mi sve više počeli dolaziti e-mailovi s upitima vezanim uz fotografiju i koliko god sam želio pomoći, nakon nekog vremena nisam više mogao odgovarati na hrpe mailova. Tada sam shvatio da postoji potreba da napravim nekakav seminar. Prošlo je neko vrijeme i dobio sam ponudu da napravim trodnevni teorijski tečaj fotografije. Kako nisam baš previše sklon tome da se predaje samo o teoriji već da se i praktično prolazi materiju, osmislio sam prošireni program i napravio Fotosofiju koja je odmah u početku bila sedmodnevni seminar s gostovanjem poznatih osoba, fotkanjem modnih editorijala, raznim gostima predavačima, medijskom pokrivenošću… Pokazalo se da je koncept dobro postavljen od početka, tako da se nije bitno mijenjao. Prema broju prijavljenih na natječaj za 15 mjesta na seminaru, trebale bi biti barem tri sedmodnevne Fotosofije godišnje, ali zbog velikog angažmana koji to traži od mene, za sad ne vidim mogućnost da se to dogodi. Ipak, velik interes potaknuo me da razvijem jednodnevne i trodnevne varijante kroz koje onda još niz ljudi dobije priliku iskusiti projekt i vidjeti mogu li se uklopiti u njega na sedmodnevnom izdanju, koje je prilično intenzivno. Kako je među zainteresiranima i priličan broj onih s nižim nivoima foto predznanja, razvio sam varijantu „Fotosofia 4 all“, kako bih i njima otvorio mogućnost da iskuse Fotosofia edukaciju i pristup fotografiji.

Koji fotoaparat koristite?

Koristim Canon, ali mislim da su modeli svih najjačih firmi jako blizu, samo ovisi o preferencijama kupca. Kod Canona mi se svidjelo to da su dosljedni i da konstanto razvijaju svoje linije.

Omiljeni pribor za fotografiju, osim fotoaparata?

Sav pribor mi je omiljen, ako je potreban za realizaciju ideje, nemam nešto što osim fotoaparata i objektiva svaki put koristim, možda je najviše korištena rasvjeta.

Koji objektiv bi izdvojili kao najdraži i zašto?

Nemam najdraži, izbor ovisi o ideji. Ideja je ta koja će diktirati objektiv, a nije objektiv taj koji će diktirati ideju.

Kakvu opremu za rasvjetu uzimate na snimanje?

Koristim Broncolor rasvjetu, nešto i od Profota. Kupujem kad mi nešto treba i gledam najbolji omjer cijene i kvalitete…

Možete li opisati kako i kada koristite umjetno odnosno prirodno svjetlo tijekom snimanja?

Teško je odgovoriti na to pitanje, sve ovisi o situaciji. Imaš ljude koji preferiraju  prirodno svjetlo i ljude koji preferiraju umjetno svijetlo. Tu odgovor prilično leži u karakteru fotografa i njegovu viđenju fotografije. Na prošle dvije Fotosofije imali smo predavače iz Španjolske. Jedan od njih bio je Javier Salas koji, kad god može, koristi prirodno svjetlo i to radi vrlo vješto. Na stranici Fotosofia.info, u galeriji Fotosofia International može se pogledati njegova izložba. Mislim da je potrebno upoznati i jedno i drugo jer ako nešto ne znaš koristiti ne možeš znati treba li ti to ili ne.

MAC ili PC?

Prilično sam pragmatičan, tako da kupujem u skladu s najpovoljnijim omjerom cijene i kvalitete, s tim da je presudno da proizvod u potpunosti zadovoljava ono za što ga kupujem. Mac je, koliko sam imao prilike vidjeti, brži i suvisliji u grafičkoj obradi, ali ja ne radim fotografiju kvantitativno, da recimo u Lightroomu imam stotine slika koje treba obraditi, već obrađujem mali broj slika u Photoshopu i meni PC zadovoljava te potrebe.

Koliko je važan Photoshop u vašim konačnim slikama?

Mislim da je danas vrlo važan no, kao i po pitanju rasvjete, ima fotografa koji teže što prirodnijem izričaju i dokumentarnom momentu sa što manje intervencija. Meni je važan, jer daje vrlo široke izričajne mogućnosti.

Foto: Damir Hoyka

Kakav je vaš način rada – od ideje do realizacije?

Prioritet je ideja koja je ishodište priče. Još i prije nego krenem u realizaciju svojih fotoserija, mentalno ih vidim, a onda to pokušavam dobiti na papiru ili ekranu ispred mene. Ideja mi određuje motiv i na koji način ću ga uobličiti.

Kakvo je vaše mišljenje o kropanju slike, u aparatu ili poslije?

Uvijek je bolje da kropanja nema i maksimalno se  trudim u aparatu napraviti kadar koji želim imati na kraju. Treba što više pixela uhvatiti na samom snimanju i uhvatiti točno ono što se želi prezentirati.

Koji je vaš najdraži zadatak do sada i zašto?

Nemam najdražih zadataka, svi su mi dragi. Možda ima nekih koji su manje ili više atraktivni, ali gotovo da nisam radio nekakav zadatak koji mi je bio samo „za odraditi“. Zadatke uvijek pokušavam pretvoriti u nešto što mi je zanimljivo. Drugim riječima, „što više mene u zadatku, a manje zadatosti, tim bolje“.

Imate li asistenta?

Da, kad čovjek počne više objavljivati svoje radove, počnu ga i kontaktirati mladi ljudi koji žele ući u svijet fotografije preko asistiranja. Među mojim seminaristima ima mnogo onih koji žele asistiranjem doći do iskustava, a budući da se na Fotosofiji dobro upoznamo, uglavnom njima dajem priliku. Između ostalog i zato što je to dobra mogućnost postfotosofia nadogradnje.

Što mislite o stanju u fotografskoj industriji? Kako vidite razvoj industrije?

Nalazimo se u zanimljivom dobu u fotografiji jer smo došli do trenutka u kojem postojeći digitalni fotoaparati zadovoljavaju potrebe 90% profesionalaca. Ono što se poboljšava je osjetljivost senzora na svjetlo, eventualno će broj pixela još rasti iako ni to ne može  u beskonačnost. Zahvaljujući digitalizaciji fotografije i njezinim spajanjem s mobilnom telefonijom, broj fotografa raste, pa volim reći da se dogodila nova demokratizacija fotografije. 1988. godine je Kodak napravio prvu demokratizaciju fotografije s pocket kamerama koje mogu svi koristiti, ovo je stvorilo drugu. Došli smo u situaciju da svatko može stisnuti gumb i nešto će ispasti. Time se povećava određeni pool odnosno količina ljudi iz koje se mogu iskristalizirati foto talenti. No, mislim da će razlika između profesionalca i amatera ipak uvijek ostati, prvenstveno zbog toga što profesionalac ne može funkcionirati na principu gomile pokušaja da bi mu eventualno neka od fotografija ispala dobro. Na takav način ne možeš imati klijenta, jer od tebe će svaki klijent za svaku narudžbu očekivati odličnu fotografiju. Također, ono što će razlikovati profesionalnog fotografa od amatera je i kreativnost koju se ne može oponašati.

Fotograf koji vas inspirira?

Nemam neko ime, volim bilo koju dobru fotografiju.

Web stranica i/ili blog koji često posjećujete?

Najčešće sam na našem portalu Fotosofia.info. Članovi su prilično aktivni u komunikaciji i izlaganju fotografija, a mi ih se trudimo medijski istaknuti, omogućiti im priliku za promociju.

Način na koji promovirate svoju fotografiju?

U 32 godine objavljivanja imaš jako puno promocije i zaista sam sretan što ljudi dan-danas vole vidjeti moje radove. U jednom momentu dosegne se tipping point kad dovoljan broj ljudi voli tvoj rad i onda se stvari dalje odvijaju same.

Foto: Damir Hoyka

Koliko mislite da je važna web stranica za promociju fotografa?

Mislim da je jako važna, svaki potencijalni klijent treba imati jednostavan pristup tvojim radovima.

Koga biste još jako voljeli fotografirati?

Nemam nekih posebnih želja. Naravno da bih volio napraviti neku otkačenu fotografiju s holivudskim zvijezdama, ali znam koji je put do toga i mislim da je to previše uloženog truda za petominutni session u kojem nema vremena za suvisli pristup snimanoj osobi.

Koje savjete imate za nekoga tko se želi početi baviti fotografijom?

Prvo i osnovno što treba imati je unutarnja motivacija da uživa u fotografiji koju radi, znači ne zbog novca ili slave, već radi uživanja u svom fotografskom radu.

Postoji li nešto što biste učinili drukčije u svojoj karijeri?

Ne, mislim da je užasno važno da kad misliš da nešto trebaš učiniti, da to i učiniš. Tako nećeš žaliti za „propuštenim prilikama“ i razmišljati: „e, da sam to napravio…“. Sve što sam procijenio da ima smisla učiniti, napravio sam, i zato nemam naknadnih premišljanja. I mislim da sam učinio dobre izbore koji su me odveli sadašnjem zadovoljnom fotografskom životu.

Dodatni talent koji biste najviše voljeli imati?

Pa volio bih imati sve talente ovog svijeta, ali nema ničeg za što bih rekao da osjećam da mi fali. Bavim se svime čime želim. Naravno, ima nekih stvari kojima bih se još želio pozabaviti, ali nemam vremena; volio bih na primjer imati vremena za napisati drugi dio mog romana Xavia. No, izuzetno je teško gurati dva toliko zahtjevna projekta – cjeloživotni koji je fotografija i periodični koji je pisanje romana. Pogotovo kad čovjek ima dvije male curice od 4 i po godine koje te trebaju… Jer ipak sam tu prvo za njih, a uvjeti za  Xaviju 2 se možda  vremenom i stvore.

Učite li još uvijek?

Uvijek, kad god imam priliku naučiti nešto novo! Što god mi netko ponudi da naučim ja ću naučiti, bilo to kuhanje, skakanje s padobranom ili nešto drugo.

Ako biste mogli ručati s nekim, tko bi to bio?

Uglavnom već ručam s onima s kojima želim.

Vaš omiljeni film svih vremena?

Ima filmova koji ostave trag na čovjekovu razmišljanju, recimo mene je zaintrigirao Matrix, posebice prvi dio, to je bilo nešto što mi je bilo potpuno neočekivano. Generalno ne volim dva puta čitati istu knjigu ili gledati isti film, jer kad jednom znam priču više mi to nije interesantno. Ne sjećam se da sam ijedan film pogledao više puta, osim recimo, Ratova zvijezda. Ali i to samo zato jer sam to želio podijeliti sa svojom prvom kćeri… A nedavno sam i s malima još jednom pogledao cijeli serijal.

Što biste željeli raditi za 5 godina?

Isto što i sad: baviti se kreativnom fotografijom, s nekim novim izazovima.

Ako netko pita: “Kako mogu biti sljedeći Damir Hoyka?”,  što biste rekli?

Nemoj biti sljedeći Hoyka, svijet ne treba dvojicu Hoyki. Uživaj u fotografiji kao ja, ali neka tvoja fotografija bude drugačija, otvori si vrata na nekim drugim nivoima. Najbitnija je originalnost.

Foto: Damir Hoyka

The post Intervju: Damir Hoyka appeared first on Klikam Studio.

Ovo nam je već druga recenzija neke knjige koja se bavi poziranjem, ali za razliku od prve, one Petera Hurleya koja se bavi isključivo poziranjem poslovnih portreta i portreta glumaca, Picture Perfect Posing osim o poziranju lica govori i o poziranju cijelog tijela kod jedne osobe kao i kod grupe ljudi.

Autor knjige je Roberto Valenzuela, fotograf vjenčanja baziran u Beverly Hillsu, poznat i po svojem radu na edukaciji fotografa kroz knjige i video škole.

Stil Roberta vuče prema klasičnom, ali njegov sistem poziranja se može upotrijebiti u bilo kojem stilu fotografiranja vjenčanja ili poslovnih portreta, mode itd.

„Sistem“ zvuči kao jeftini marketing i prilično „američki“, ali zaista jest sistem i to jako dobro razrađen. Naravno, to ne znači da se treba slijepo pratiti, već je niz vodiča pri poziranju ljudi.

Poglavlja su u prvom dijelu podijeljena na opise pojedinih dijelova tijela i vode prema drugom dijelu knjige gdje se primjenjuje sve navedeno u raznim situacijama. Počinje se s opisima razumijevanja i poziranja kralježnice i važnosti pravilnog držanja, zatim o prebacivanju težine tijela i držanju nogu, različitim kutovima (!) laktova, poziranju ruku i prstiju itd.

Također je zanimljivo čitati o interakciji poza kod dvoje ljudi ili kod grupe: gdje tko gleda, kakvi su odnosi te kako se dobiva dinamika u poziranju grupe. Iako možda djeluje suhoparno i umjetno učiti poziranje jer će onda tako i izgledati fotografije, cijela bit je upravo suprotno, da poze ne izgledaju namješteno, odnosno da djeluju spontano i diskretno. Jako važno je da uvijek nakon poziranja treba uvesti emociju ili reakciju što daje završni dodir u kojem poze i slike ožive. U tome je jako sličan Peteru Hurleyu koji također od temelja detaljno pozira i pazi na sve sitnice, ali nakon toga unese humor ili ulogu za subjekta i s tim dobije na autentičnosti fotografije.

U nekim poglavljima Roberto se dotiče i važnosti pravilnog kadriranja i perspektive u odnosu na željeni ishod.

Ovaj sistem naravno nije jedini i postoji mnogo načina i tehnika kako pozirati ljude, ali jedno je sigurno: odgovornost fotografa je da bude svjestan svih detalja u pozi i da intervenira prema potrebi i vlastitom ukusu. Još jedan razlog zbog koje nam se ovaj način poziranja jako sviđa je to da se ne treba nepotrebno i bez razumijevanja učiti napamet poze drugih fotografa, već se može razvijati vlastite.

Preporuka!

The post Roberto Valenzuela – Picture Perfect Posing appeared first on Klikam Studio.

Flyer je završio svoj treći album koji izlazi ovih dana pod imenom „3“, a mi smo mu napravili omot! Puno smo razmišljali o ideji iza omota i samom konceptu, na kraju smo se odlučili na dvostruke ekspozicije koje su nam već duže vrijeme želja za korištenje na nekom projektu. Kako bi stilski spojili dizajn s prvim albumom, „ePOPeja“, odlučili smo se za kombinaciju silueta i dvostrukih ekspozicija.

Nakon te odluke bilo je prvo potrebno organizirati slikanje koje smo napravili u jednom danu, trajalo je skoro 12 sati, bio je to jako dug dan

Dvostruka ekspozicija je fotografska tehnika u kojoj sve dvije ili više različitih slika spajaju u jednu pri čemu se odabire koji dijelovi koje slike će biti vidljivi u finalnom rezultatu. Prvenstveno je to tehnika analogne fotografije, ali u zadnje vrijeme se često koristi i u digitalnoj fotografiji i videu. Nas je konkretno oduševila u uvodnoj špici druge sezone serije True Detective.

Slike su ciljano napravljene u poluprofilima i profilima kako bi se što bolje mogle obraditi kao dvostruke ekspozicije.

Prostor u kojem smo slikali je imao projektorsko platno koje smo iskoristili kao pozadinu i osvjetili s dva yongnuo 685 blica. Glavno svjetlo je bio jedan veliki softbox sa strane s dosvjetljivanjem pomoću dosvjetljivača na stolu i sa suprotne strane softboxa. Fotoaparat je Canon 6D, a objektiv fenomenalni mali, lagani i oštri Canon 85mm 1.8 na f4.

Slike su nakon grube osnovne obrade bile spremne za obradu kao dvostruke ekspozicije:

Nakon obrade finalne slike ovako izgledaju:

Unutar omota, siluete su se koristile kao pozadina za tekstove pjesama:

Ovaj projekt je bio malo duži i zahtjevniji, ali jako zabavan i poučan.

Uz naslovni singl s albuma „Kako da te ne volim“ (za koji se upravo snima spot), veliki pozdrav od Flyera i Klikam studia

The post Flyer 3 – omot novog albuma appeared first on Klikam Studio.

Gregory Heisler je fotograf čije slike su nam, od prvog trenutka kad smo ih vidjeli, postale velika inspiracija. Heisler radi portrete već dugi niz godina, a zanat je naučio kao asistent velikom Arnoldu Newmanu.  Dugi niz godina su se njegovi radovi mogli vidjeti na naslovnicama magazina Time, a zbog jedne je čak dobio i zabranu slikanja u Bijeloj kući, nakon što je napravio sliku duplom ekspozicijom tadašnjeg predsjednika Georga Busha. Slika ga je prikazala kao dvoličnog političara prema tadašnjem aktualnom skandalu koji je bio tema broja Time magazina. Upravo ta komunikacija tehnikom fotografije je ono što je jako zanimljivo kod Heislera, a to je da njegove slike naravno prikazuju osobnost subjekta, ali i prikaz kako subjekta doživljava sam Heisler.

Dugi niz godina koristio je analogne kamere srednjeg i velikog formata i umjetnu rasvjetu čiju upotrebu je doveo do savršenstva.  

50 Portraits je koncipirana kao prikaz 50 portreta koje je Heisler odabrao za knjigu s prekrasnim bogatim reprodukcijama i manjim slikama radnih verzija slika. Svaki portret ima kratki esej u kojem se opisuje kreativni proces, razvoj ideje i realizacija te ponegdje i tehnički detalji.

U esejima se vidi kako se Heisler uvijek jako temeljito priprema za slikanje, ali s druge strane dopušta i prihvaća improvizaciju i prilagođavanje okolnostima koje ga zateknu. Na gornjoj slici je Luis Sarria, fizioterapeut i trener Muhameda Alija, koji je na dan slikanja imao infekciju usne i nije se želio uopće slikati. Početna ideja je bila da se napravi portret koji bi uključivao širu sliku njegova okruženja, ali nakon što su ga uopće uspjeli nagovoriti na slikanje, odmah je pokrio usne rukama. Čovjek je bio boksač i ima jako zanimljive jake ruke što je Heisler odmah prihvatio i približio se koliko god je mogao, a asistent mu je držao veliki softbox odmah izvan kadra. Rezultat je intimna, prekrasna slika koja se može promatrati dugo vremena.

Jako je zanimljivo gledati i koliko je promišljena kompozicija, na slici Pete Seegera se to jako dobro vidi, pogled se prvo fokusira na oči, lagano su stisnute i kao da odmjeravaju nas koji promatramo sliku. Samo lice je istaknuto jer je odmah pokraj vrat benđa koji je van fokusa. Nakon toga pogled ide na natpis na benđu pa na natpis na majici odakle se dalje uočava odlučan način držanja ruke na boku. Nakon toga se pogled vraća na lice i kapu.

Što se tiče korištenja umjetne rasvjete, tu je Heisler zaista majstor, sljedećih par fotografija samo daju natuknicu koliko dobro i kreativno koristi rasvjetu.

Neki od naših favorita su i slike sa selektivnim fokusom držanjem objektiva malo nakrivljenim u odnosu na tijelo fotoaparata.

The post Gregory Heisler: 50 Portraits appeared first on Klikam Studio.

Sve je jasno – Patricia, Fasada, naš modni entuzijazam i ”winter is coming” ozračje, elementi su koji su se, pokazat će se, spojili u jedan odličan photosession!

Stan u kojemu smo slikali je bio fenomenalan. Feng shui friendly, neki bi rekli. Idealan za sve aktivnosti u njemu – od življenja, organiziranja velikih večera, chillanja pa i photosessiona! Ozračje je odmah bilo odlično, a dok smo pripremili i montirali bijelu pozadinu, Josip (aka Jose) ušao je u stan, svojom pozitivom i blagom hiperaktivnošću digao je atmosferu na višu razinu. Popili smo kavu i krenuli postavljat opremu.

Bit ćemo kratki i jasni u opisu. Fotoaparat je Canon 6D, objektiv Canon 70-200mm na f8, 3 Yongnuo yn685 blica, softbox i kišobran. Ispod se nalazi skica koja objašnjava naš setup, a ujedno i demonstrira naš ”mad photoshop skills”

Da ne ispadnemo skroz neozbiljni stavljamo i pravu sliku setup-a.

Model je bila Petra Vujević koja je  radila editorijale za svjetski poznate brendove, i to na prestižnim lokacijama poput New Yorka, Pariza i Londona. Njezina skromnost i nenametljivost nam je dala još više elana za rad, svoj dio posla odradila je perfektno. Sjajno držanje, odličan osjećaj za poziranje i njena velika izdržljivost, učinili su ovaj 6-satni session izrazito lijepim i ugodnim iskustvom. Pored toga, fore od Josea, sjajno su sjedale uz vino na pauzi i nadomjestile sir kojeg nismo imali.

Dan je bio točno onakav kakvog smo ga priželjkivali i postigli smo efekt o kojem smo pisali u sekciji ”o nama” – uljepšali smo nekome dan i uhvatili dobre trenutke. Kad smo završili sa svime i napravili zadnju sliku, tzv. ”work selfie”, naručili smo hranu i uživali u opuštanju nakon dobrog radnog dana.

The post Fasada photosession appeared first on Klikam Studio.

Kao i kod svakog projekta, bilo da je riječ o par fotografija ili nečem većem, i ovaj put je bilo sitnih problema. Za taj petak bila je najavljena mećava i meteorolozi su ovaj put pogodili – jedva smo se dovukli do praznog kluba Močvara, rezerviranog na par sati za fotografiranje Kozmodruma. Kako izreka kaže: ”Napravi sliku, a onda napravi bolju sliku.”, prvo smo napravili relativno standardne slike

Canon 6D, Canon 24-105, f8, ISO 1250

Da bismo dobili blage siluete, postavili smo dva Yongnuo 685 blica iza ekipe iz Kozmodruma. Kako to obično biva, brzo se ukazala prilika za još bolju sliku: klavijaturist benda, Hrvoje, počeo je pušiti svoju elektronsku cigaretu (vjerojatno zbog našeg epileptično-friendly nastrojenog blica). Dim se, kao i kiša, snijeg ili magla, jako istakne kad se slika sa svjetlom kroz njega prema objektivu. Koliko malo dima iz elektronske cigarete može promijeniti doživljaj slike, stvarno je nevjerojatno! Čini se da dim mašine postaju prošlost…

Canon 6D, Canon 24-105, f8, ISO 1250

The post Kozmodrum photosession Močvara appeared first on Klikam Studio.

Peter Hurley je poznati fotograf portreta u New Yorku, specijalizirao se za poslovne portrete i portrete (headshots) glumaca i modela. Peter je jako zanimljiva i živa osoba, i ako pogledate njegov video kanal sve će vam odmah biti jasno.

Kako jako volimo slikati portrete, u nekom trenutku smo na bespućima interneta naletjeli na Petera i nakon čitanja par članaka naručili njegovu knjigu The Headshot . Knjiga je jednom riječju fenomenalna!

Knjiga je izuzetno korisna jer govori o tome kako slikati iskrene portrete emocija i osobnosti ljudi. Kao još jedna jako dobra knjiga o poziranju, o kojoj ćemo također pisati na ovom blogu, univerzalno je primjenjiva. Nije bitno o kojem tipu fotografije se radi jer informacije koje knjiga nudi, mogu se primijeniti svgdje: u modi, vjenčanjima, portretima… Odličan citat od Petera na samom početku knjige je: I may be shooting their head, but I’m aiming for their heart.

Knjiga je podijeljena na 13 poglavlja od kojih su samo 2 donekle tehnička, sva ostala govore o psihologiji, pristupu ljudima, načinima kako da se opuste i zaborave da je ispred njih objektiv. Taj dio knjige je jako inspirativan i otvara potpuno nove načine razmišljanja.

Donekle tehnički je i jedan dio vezan uz poziranje za portrete, gdje Peter ističe važnost laganog izbacivanja i spuštanja brade čime se ističe crte lica i „pegla“ vrat. Nadalje, lagano žmirenje, odnosno jako blago podizanje donjih kapaka, daje dojam samopouzdanja. Naravno, bez iskrenog izraza lica, nema iskrenog portreta i o tome se većina knjige radi.

Peter navodi sve naizgled besmislene stvari koje govori svojim klijentima ne bi li zaboravili na to da ih se slika. Došao je do zaključka da zapravo i nije toliko bitno što se govori, odnosno da je vođenje kroz krivo navođenje ono što je nesvjesno radio cijelo vrijeme. Na primjer, ako kaže, okreni lice prema Kipu slobode (snima u Chicagu), napravi lice kao žlica ili daj ono što si prije radio to je bilo super, učinci će biti različiti, ali jedno je sigurno, klijent će početi razmišljati o onome što mu Peter govori, a ne o objektivu ispred sebe.

Osim što u sebi sadrži po nama neprocjenjive savjete, knjiga je popunjena sa zaista fenomenalnim fotografijama na svojih 240 stranica.

Ako se imalo interesirate za portretnu fotografiju, nadamo se da vas je ovaj tekst s ilustracijama dovoljno zainteresirao da nabavite knjigu, bezrezervna preporuka!

The post Peter Hurley – The Headshot appeared first on Klikam Studio.

Na slikanje portreta Martine Geber Geby uzeli smo par bliceva i softboxeva. Portreti su primarno trebali pokazati razne izglede koje je radila makeup artistica Matea Mušić. Kad smo došli na snimanje, prvo što smo uočili na setu je svjetlo koje Matea koristi za šminkanje. Svjetlo je zapravo prsten od led dioda promjera 30ak centimetara i nije baš jako, ali daje odličan i drugačiji izgled.

Mi smo, naravno, kad smo ih već uzeli, napravili setup s dva blica Yongnuo 685 koje je bežično upravljao Yongnuo 622c-TX kontroler. Jedan blic je bio u velikom softboxu 80x120cm, a drugi za fill u manjem softboxu. Za prvi izgled softboxovi su bili postavljeni sa svake strane paralelno i namješteni tako da se svjetla presijecaju malo ispred Martine. Također, odmah ispod Martinina lica bio je bijeli difuzor za popunjavanje sjena na licu. Za drugi izgled blicevi su bili u clam shell (hm, školjka? ) setupu, znači jedan je od gore, a drugi od dolje bacao svjetlost prema Martini. Oba izgleda su dobra i bili smo zadovoljni s njima. Ipak, kad smo probali prsten bili smo oduševljeni, ne zbog toga jer daje bolje svjetlo (ne daje) nego zato jer daje toliko drugačiji doživljaj. Od prstena se stvara jako zanimljiv odsjaj u očima, odnosno cathclight, što pridonosi totalno drugačijem izgledu u odnosu na softbox setup. Slike s prstenom su na kraju bile te koje smo isporučili za dva izgleda. Za izgled s dignutom kosom je na drugu stranu ipak više odgovaralo svjetlo sa softboxima. Drugi put, tko zna, možda zaista odmah krenemo koristiti svjetlo koje nam zaokupi pažnju, a ne ono koje smo uzeli, tko zna, možda…

Dva softboxa paralelno sa svake strane – Canon 6D, Canon 24-105 na f4, ISO 100

„Prsten“ ispred Martine – Canon 6D, Canon 24-105 na f4, ISO 500

„Prsten“ ispred Martine – Canon 6D, Canon 24-105 na f4, ISO 500

Dva softboxa paralelno sa svake strane – Canon 6D, Canon 24-105 na f4, ISO 100

Pogledajte sami, javite nam što vam se više sviđa u komentarima!

The post One ring to photograph them all :) appeared first on Klikam Studio.